Razmišljala sam o tome koliko ljude zapravo vesele male stvari! Samo jedan poljubac, zagrljaj, pogled ili spomen imena. Poprave ti dan. Nije to neka teška filozofija. Sama uspomena budi nostalgiju, ali i sreću što se to ipak događalo. Znaš da će dalje biti samo bolje, sa malim padovima. Planirala sam post početi nekim drugim stvarima. Dere me inspiracija. Iako, ne očekujem od sebe da će post biti kilometarski. No, da završim što sam počela. Svoju sreću često znam izraziti histeriziranjem, čupanjem kose. Najčešće kada bi me ljudi vidjeli pomisli koji je ova cura psihopat, taman spremna za ludnicu. Svatko ima svoj način kojim pokazuje da je sretan. Neki ljudi to ne shvaćaju. Trebalo bi te u biti boliti briga za to. Glavno da si sretan. Često se znam nasmijati glasno, da me se čuje daleko, ali iz srca. Neke to i živcira. Shvaćam ja njih, kome je do mene stalo shvatiti će. Mogla bih danima sjediti pokraj nekoga, ali da znam da je toj osobi do mene stalo. Ne moramo pričati, možemo buljiti u prazno, slušati glazbu u pozadini ili ispuhivati dim. Ali svejedno je lijepo! Neki nekada traže previše. Nije im dovoljan jedan poljubac i zagrljaj, oni žele još. Ako im se to ne pruži jadikovati će kako je njima teško, kako ih nitko ne voli. Najčešće je bitno tko ti je taj zagrljaj pružio. Zatvoriš oči i zamisliš osobu koju želiš! Nije isti osjećaj kada otvoriš oči i ugledaš nešto ili nekoga kojega nebi htjela vidjeti. Ali taj zagrljaj koji se dobio nekada zna i dati snage da proživiš dan ako je bio katastrofa. Prije sam zahtjevala previše. Sada sam shvatila da i male stvari pune znače. Tko to nije do sada shvatio, hoće. Možda ćete pola ovoga posta shvatiti kao nešto bezveze. Nema veze, shvaćam vas.



=*

Previše obaveza. Jednostavno previše :(

Toliko toga se ustvari događa. Više to ne mogu sve ni proživjeti kako treba! Sviđa mi se kako stoje stvari, moglo bi biti i bolje. Nećemo previše pretjerivati!
Baš gledam kolike ogromne postove pišu neki blogeri. Ja jedva skupim inspiracije i vremena za jedan kratki da vas čisto obavjestim kako stvari stoje. Previše stvari je privatno i uopće njega ne želim u postovima ni spominjati! Onda moram pisati metaforama i sličnim glupostima, samo zbog straha da će to pročitati netko tko to nebi trebao pročitati! Kada se samo sjetim koliko sam često pisala postove na prošlom blogu. Složim si temu za post u glavi, a onda nemam vremena ga prenijeti tu. Dok dođem do kompa već sve i zaboravim. Krenem pisati i netko me omete.

Kao npr sada! Eto, barem sam se javila! -.-

=*